Po izlasku s King Diamond press konferencije krajičkom oka, ali samo najmanjim dijelom, sam pogledao The Darkness i brzinom munje zbrisao! Not my cup of tea
Originalno predviđena za 18:00, press konferencija Twisted Sistera je bila u 21:00. Opet dolazim do benda koji nominalno spada u onaj core bendova koji najviše volim (američki metal 80-tih, LA scena (iako su TS iz New Yorka)) ali mi Twisted Sister baš nikad nisu sjeli. A njihov koncert pod punim make-upom na SRF 2009. mi je bio jedan od najgorih koncerata nekog headlinera na SRF-u! Gori su samo bili Poison a dosadniji Deep Purple! No, to ne znači da im press konferencija nije bila zanimljiva
Uglavnom, kraj press konferencije smo dočekali na način da je vaš izvjestitelj postavljao brdo pitanja a Dee Snider mu odgovore počinjao sa: Saša... I na kraju dana došlo je vrijeme za headlinera na Rock stage-u a to je, malo za promjenu, opet bio Motorhead. I opet su dovukli bombardera i montirali ga za light show. U jednom od prošlih reportaža o nastupu Motorheada na SRF-u sam napisao da izgleda jedino SRF može dovoljno platiti e da bi Motorhead doteglili bombardera. Također bih sad pronaći bilo koji od tih tesktova i copy/paste jer nema nikakve razlike od jednog do drugog koncerta Motorheada. Uvijek jedno te isto. Uz jednu razliku, ovaj put je co-headlinerski nastup trajao nepunih 75 minuta. Možda bi Lemmy ipak trebao u mirovinu???
A onda su se u 23:30 nebo i zemlja otvorili! Sve što sam loše rekao ili napisao o koncertu Twisted Sistera iz 2009. sad vrijedi obrnuto! Twisted Sister je 2012. RAZVALIO DO TEMELJA SRF!!! Teško mi je pojmiti kako je moguće da jedan bend ima tako 2 različita nastupa! Ovaj puta je bukvalno sve gorjelo što od pirotehnike što od energije s pozornice! Dee Snider je bio jednostavno neumoran! Inače, on se muvao okolo cijelo vrijeme festivala jer je promovirao knjigu pa su malo malo bila organizirana potpisivanja! Jedno od mojih pitanja na press konferenciji je bilo zašto nikad u povijesti nisu svirali ni jednu pjesmu s Love For Suckers albuma, koji je meni, ako moram birati, i najbolji. I tako, kaže meni Dee: Saša, svirat ćemo samo zato što si ti to tražio. Naravno, par dana prije su imali koncert u Norveškoj i zapravo su tamo 1.put u povijesti svirali neku pjesmu s Love for Suckers a to je bila Wake up (sleeping giants). Dakle, u Švedskoj je bilo tek 2.put. Dee je gotovo cijelo vrijeme proveo na ekstenziji pozornice koja ulazi u publiku i u jednom trenutku je vidio nekog lika kako odlazi na štand gdje se prodavala tjestenina. Dreknuo je nešto u stilu: mi ovdje rokamo a ti u pol koncerta ideš na špagete!!!??? Jedina zamjerka bi bila relativno malo pjesama, samo 15, od kojih je bila 1 obrada od Rolling Stones-a: It's only rock and roll te solo na bubnjevima. Nekako mi se činilo prekratko. Ali, nisam bio nezadovoljan! Dapače, kad podvučem crtu, neočekivano dobar koncert!
09.06.2012.
3.radni dan je počeo gledanjem nepoznatog švedskog benda The Gloria Story na Zeppelin stage-u. Radi se klincima koji se lože na hard rock 70-tih i 80-tih. Jedina pjesma koju su odsvirala a da mi je bila poznata je bila C'mon and Love me od Kiss. Ništa spektakularno o bendu ne bih mogao napisati da se nije dogodio jedan trenutak koji je bend u mojim očima digao 100 %. U jednom trenutku je crkao razglas i očajni je pjevač, jer im je očito ovo bila najveći uspjeh u karijeri svirati na SRF-u, uzeo akustičnu gitaru i bez razglasa nastavio pjevati derući se iz sveg glasa! Svaka čast, to se zove volja. Netko drugi bi klonuo duhom no on se poneo kao pravi showman kojeg ništa ne može izbaciti iz takta. Iskreno se nadam da ću opet čuti za njih.
Odmah iza njihovog koncerta sam odjurio do Rock stage-a gdje samo što nije počeo koncert rock'n' roll tetki: Girlschol! Već 30 godina obožavam njihov 4. studijski album Play Dirty (iako je on u svoje vrijeme značio kreativni odmak od „Motorhead“ zvuka i približavanje „Def Leppard“ zvuku; što samo potvrđuje koji mi je od ta dva benda bolji ?) a i prva 3 sam rado slušao. Sve što su izdali nakon Play Dirty mi je potpuna nepoznanica. Osnovni razlog je nemogućnost nabavljanja njihove glazbe u bivšoj Jugi a kasnije se ionako toliko toga nakotilo za slušati da se nisam imao vremena vraćati na neke propuštene prilike. Da skratim, tetke su se uredno pojavile na pozornici u 12:15 i počele prašiti. Međutim, na moju žalost, ono što sam slušao niti blizu nije bilo ono što sam očekivao. Sve mi je zvučalo jako jako sirovo iako su to uglavnom bile pjesme s prva 3 albuma (niti jedna s mog omiljenog ?) i nakon nekog vremena više nisam imao sluha za to prangijanje te sam otišao. Čak me ni nastupom nisu dojmile ?
A onda sam skužio kakav sam katastrofalni propust napravio! Odšetao sam se do Sweden stage-a i tamo zatekao pravi pakao: na pozornici su bili HELL! Osim činjenice da sam na engleskom Amazonu vidio da se reklamira njihov album iz 2011. kao nešto jako dobro, nisam imao pojma o tom bendu. A ime mi je sugeriralo da se radi o nekakvoj pržioni pa nisam niti pokazao nikakav interes! Kad ono: čudo! To što sam vidio i čuo me totalno šokiralo! Zanimljiviji koncert dugo nisam gledao! Kako sam kasnije saznao grupa Hell je stara engleska grupa, još iz vremena NWOBHM-a ali je imala smolu prvo s dikografskim kućama a potom im je i pjevač umro i bend je nestao. Sve dok ih producent Andy Sneap nije vratio među žive! Članovi benda su maskirani a glazba je nekakav klasični heavy s dosta narativnih dijelova (barem je tako bilo na koncertu). Na žalost uspio sam uloviti samo pola koncerta. Opet mi se dogodilo da zbog starih cica propustim neki drugi fantastični koncert (sjetite se Lee Aaron 2011.).
Nakon toga je uslijedilo malo praznog hoda jer do 18:15 nije bilo ništa meni zanimljivo. Ok, bacio sam pogleda na Bonafide, Fish (bivši pjevač Marillion-a) i Bad Company ali ništa što sam vidio me nije bacilo u trans. Iskoristio sam malo slobodnog vremena pregledavajući cdove na štandovima. Zanimljivo, već godinama na SRF dolaze isti prodavači cdova i vjerovali ili ne, svi su iz Njemačke! I što je najzanimljivije, sva su mjesta unutar festivalske zone popunjena i nitko novi više ne može doći! Gore spomenuti termin na Rock stage-u je bio rezerviran za još jedan draguljčić koji mi je nedostajao, bend koji se u svojih 20+ godina postojanja jako rijetko mogao vidjeti u Europi: Slaughter! Uglavnom, neposredno pred početak koncerta sam već bio u prvim redovima okružen likovima koji su izgledali kao da su izašli iz nekog vremeplova koji ih je doveo iz Los Angeles-ovog Sunset Strip bulevara godine gospodnje 1987. Slaughter je nastao na zgarištima benda Vinnie Vincent Invasion (bivšeg gitariste Kiss) koji je imao osrednji uspjeh u Americi sredinom i krajem 80-tih. Osnovica benda Slaughter su pjevač Mark Slaughter i basist Danna Strum. Njihov 1. album koji je izašao 1990. je bio visoko kotiran na američkoj Billboard listi i prodao se u više od 2.000.000 primjeraka dok su se pjesme Up All Night, Fly to the Angels i Spend My Life danonoćno vrtjele po radio stanicama i MTV-u. Na žalost 1998. u prometnoj nesreći im je poginuo gitarist Tim Kelly. Na SRF-u su imali touring bubnjara Zoltana Chaney-a koji inače svira u Vince Neil bendu te Jeff Blanda na gitari. Koncert su počeli s opakom, istoimenom pjesmom kako se zove 2. album,The Wild Life. Malo sam se iznenadio kad sam vidio pjevača Marc Slaughtera – čovjek se malo zaokružio zadnjih godina ? Lice mu je kao osrednja buhtla ? Međutim, čim je počeo pjevati, u publici je zavrilo jer njegov glas je vrlo specifičan, lako prepoznatljiv među tisućama drugih. Iznadilo me je koliko je publike bilo obzirom da su njihovi dani ponosa i slave odavno prošli. I tako, ja skačem, uživam i pjevam kad u jednom trenutku krajičkom oka ulovim neku poznatu facu u publici. Moram iskreno reći da sam se malo u početku mučio dok nisam konačno skužio o kome se radi! Bio je to basist Skyforgera! Bilo mi je nevjerojatno vidjeti lika koji je dan prije bio odjeven kao neki staroruski boljar i s basom u ruci dok svira pagan metal, kako skače na pjesme Salughtera a na usnama mu se mogla vidjeti mimika da zna i tekstove pjesama ? Morao sam iskoristiti priliku poslije koncerta da mu se javim i da se upoznamo. Kasnije sam upoznao ostatak benda i njihovog managera. Super srdačni ljudi. Basist je bio toliko impresioniran time da sam ga prepoznao da je na svaku moju riječ izgovarao: Total respect! To mi je postala uzrečica koju sam izgovarao još dugo poslije festivala
Da se vratim Slaughteru; pjevač je s vremena na vrijeme svirao ritam gitaru a u jednom trenutku, ponešen fantastičnim prijemom publike sišao s pozornice, preskočio zaštitnu ogradu i uskočio s mikrofonom u publiku! To je zadalo glavobolju lokalnim zaštitarima ali i ekstazu u publici Ima li većeg uzbuđenja nego u pol koncerta zagrliti svog idola i zajedno s njim pjevati omiljenu pjesmu? Mislim da nema! Koncert mi je jednostavno proletio za čas. Čuti pjesme poput Eye to Eye, Mad About You, Real Love i ona 3 već spomenuta hita za mene je predstavljalo jedan od najvećih trenutaka cjelokupnog festivala! Koncert za pamćenje!
U isto vrijeme su na Sweden stage-u svirali Symphony X ali pitanje je bih li ih išao gledati i da se nisu preklapali sa Slaughterom jer su mi uživo bez veze (na cd-u su mi mrak!).
Vrijeme do 21:45 sam kratio muvajući se okolo, površno gledajući Lynard Skynard (drevni southern rock band). Bio sam na njihovoj press konferenciji ali uglavnom kao slučajni prolaznik jer to nije bend čiji opus znam niti ih slušam. Već u 21:30 sam bio prilično dobro ukopan ispred Rock stage-a na kojem su tehničari užurbano pripremali pozornicu za King Diamonda!!! Bio je to koncert koji sa najviše očekivao i od kojeg sam najviše očekivao! Iskreno, iako mi je to jedan od najdražih i najvećih bendova u životu, bio sam malo skeptičan koliko su oni zapravo veliki u Švedskoj i nije li headliner-sko mjesto na Rock stage (u stvarnosti, to je co-headliner dana) malo prevelik zalogaj za Kinga! Međutim, neposredno pred početak koncerta morao sam se dobro laktati e da bih zadržao svoju poziciju. Kako sam htio cijeli koncert snimiti iphonom stajao sam na kanalu ispod kojih su išli kablovi do miks pulta kako bih bio barem malo višji od ljudi oko mene.
A onda su se kroz razglas prolomili uvodni zvuci pjesme The Candle! Teško mi je to reći ali u tom trenutku moje oči i uši su bile prikovane za pozornicu i da su 100 metara dalje bombe padale ja ih vjerojatno ne bih čuo! Na press konferenciji je King najavio da će te večeri imati najveću i najspektakularniju produkciju koju je ikad imao. Najviše volim kad se prije koncerta spusti crna zavjesa pa kad koncert krene, reflektori krenu šarati po mraku. Evo, i sad me trnci prolaze kad se sjetim kako je bilo. Kad je zavjesa pala i koncert počeo na samom vanjskom rubu pozornice, prema publici, je bila montirana ograda kakva obično okružuje kakve srednjovjekovne palače ili vile a i pozornica je izgledala kao unutrašnjost palače. Možda je to bila unutrašnjost „House of Amon“? Odmah poslije uvodne The Candle (s albuma Fatal Portrait) krenuo je čuveni bubnjarski uvod u pjesmu Welcome Home (s remek djela „Them“). A onda je krenula pilana! Grandmaaaaaa, welcome hooomeee... Kakva je to pjesma! Naravno, Kingov koncert je uvijek i prvorazredni scenski događaj pa pjesma Welcome Home nije mogla proći bez čuvene bakice u kolicima Iznenadio me ali ne baš pozitivno solo na bubnjevima Matta Thompsona odmah nakon 2.pjesme??? Čemu??? No, na svu sreću nije dugo trajao i brzo se solo pretvorio u uvod u pjesmu Voodoo. Ponekad je Kinga dovoljno samo gledati e da bi se potpuno uživio u njegove priče jer jako puno glumi i gestikulira. Slijedeća pjesma At the Grave je pokazala Kinga u najboljem i vrlo teatralnom izdanju. Missy, i miss you so, oh little sister.... Uvijek sam se pitao kako je moguće da cijeli planet nije lud za Kingom kao što sam ja!? Govoriti o Kingu a ne spomenuti njegov bend bi bilo svetogrđe! Andy La Rokk je jedan od najpodcjenjenijih gitarista IKADA! Naprosto obožavam njegove rifove i sola. Ništa manje znimljiv nije drugi gitarist Mike Wead. O basisti Hal Patinu sam već puno puta pisao, uvijek u superlativima. Njegova kratkotrajna epizoda u Pretty Maidsu je bila ok ali njegov prirodni životni prostor je King Diamond band! U redu, razumijem da čovjek treba nešto jesti jer je King bio dosta neaktivan, uglavnom zbog medicinskih razloga. Bubnjara Matt Thompsona, koji je s Kingom već godinama, sam već spomenuo. Secirati svaku pjesmu, svaku Kingovu grimasu, svaku promjenu ornamenata na pozornici bi trajalo u nedogled. Treba još reći da je King svirao svojevrstan presjek cjelokupne karijere. Pokrio je 9 albuma King Diamonda (preskočio je samo House of God i The Puppet Master) a šlag večeri se zbio kad je najavio pjesmu od svog drugog benda Mercyful Fate: Come to the Sabbath. Gosti su mu bili, ni manje ni više nego gitarist Mercyful Fate-a, legendarni Frank Sharmann i pjevač Volbeata Michael Poulsen! No, to nije bio kraj iznenađenjima. Na bisu izvedena Halloween je na bubnjevima imala nikoga drugog do Kingovom originalnog bubnjara, nikad prežaljenog Mikkey Dee-a, koji sada trune u Motorhead-u! Ajde da sam i to doživio! Treba spomenuti da je King imao cijelu plejadu likova na pozornici. Osim njega pojavljivali su se i ženski likovi. Iako bih ga mogao gledati satima kraj je došao nakon 80 minuta. Pjesma s kojom su zatvorili koncert je bila The Black Horsemen, s njihovog najboljeg albuma Abigail.
Long live the King!
I nakon Kinga ostalo je pogledati samo još zvijezde večeri: Motley Crue. Već sam spomenuo da sam ih gledao u 12.mjesecu 2011. u Londonu s Def Leppard i Steel Panther. I tad nisam bio bog zna kako oduševljen. A nije me nešto posebno impresionirao niti njihov headlinerski nastup na SRF-u 2005. Ajd što Vince pjeva kako pjeva, odnosno, ne pjeva nego samo započne pjesmu a onda prepusti publici da dovrši pjesmu ali što sam u zadnje vrijeme razočaran Mick Marsom, to je zabrinjavajuće! Kad sam 1984. kupio ploču Shout at the Devil, mislio sam da je onaj par-sekundni solo u pjesmi Looks That Kill nešto najveće i najbolje što nam je naša metal borba ikad dala i da imamo Marsa za maršala, međutim, u današnje vrijeme, zvuk koji on sad ima na koncertima je užasna brljotina, mutljavina i ne znam što još. Osim toga, pjesme svira na potpuno drugi način pa mi se dogodi da pjesmu do refrena uopće ne prepoznam. A radi se o pjesmama koje slušam od stoljeća 7.! ? Osim toga koncerti Motley Crua su debelo ziheraštvo. 95% set lista se uvijek svodi na iste pjesme. Čak mi je i Tommy-jev solo na bubnjevima, zapravo, roller coster bio bez veze. Solo na bubnjevima je bio praćen nekim techno zvukovima i brdom samplova. Stari moj, otiđi na neki techno party pa tamo prodaji te fore. Ok, zanimljiv je trenutak kad uzme nekog iz publike i posjedne ga (u ovom slučaju „plavu nju“) za svoj bubnjarski set i onda se svi skupa kao na nekom rudarskom vagonetom vrte po roller costeru. Zanimljivo kako neki bendovi i nakon 30 godina zvuče svježe i izazivaju trnce i uzbuđenja a neki su se pretvorili u vlastite parodije, sviraju očajno a zvuče još očajnije. Ne govorim o bendovima čija me glazba više ne zanima nego o bendovima čiju (studijsku) glazbu i dan danas slušam kao da sam jučer kupio njihovu ploču. Recimo, Shout at the Devil je zacementiran u moj Top 20 SVIH VREMENA i koliko god danas šugavo Vince pjevao, Mick brljao, Nikki propovijedao a Tommy gnjavio, glazba ostaje vječna. Njihov koncert nije bio očajan pa da sam otišao kući ljut. Koncert je jednostavno bio bezukusan i jedino mi je žao što je ovogodišnji SRF završio baš na takav način a ne malo spektakularnije što vizualno što sonično. Bilo bi savršeno da je završio s King Diamondom ? Međutim, kad podvučem crtu bio je ovo jedan od boljih festivala iako mi možda u početku imena nisu to sugerirala. Mada, iz današnje perspektive teško je reći koje godine je bio loš, odnosno, manje dobar. Uvijek mi se drago vratiti u Norje, sresti brdo prijatelja, poznanika i još veće brdo novih upoznati. Posebna su draž press konferencije. Kad podvučem crtu, popis imena koja nešto znače u svijetu metala a s kojima sam razgovarao je impresivna. Trebalo bi mi nekoliko života da sam to pokušao ostvariti pojedinačno na koncertima.
SRF team svake godine pozitivno iznenadi s nekim novitetom i podigne ljestvicu kvalitete još više mada se ponekad čini da više nemaju što pametno napraviti jer sve što rade – rade perfektno! Nakon svega, ostaje mi samo zamišljati koji će bendovi svirati slijedeće godine ? Jer se i slijedeće godine u isto vrijeme vidimo na istom mjestu a to će biti jubilarni 10. puta!
Saša Jurišić
REPORTAŽE
29. 6. 2012
